Ništa ne opozori da se dan naginje kraju, ali odjednom se svjetlost promijeni. Kao da je netko na nebu lagano okrenuo regulator i ostatak dana potone u tihu, neizrečenu mekoću. Čovjek sjedi kraj prozora, uz kavu ili čaj, i osjeti nešto što se pojavi samo krajem godine. Nije nužno misao, ponekad je to tek sitan osjećaj da se sati premikaju brže. Da je kraj godine sasvim blizu, iako smo se još nedavno smijali kako ima vremena do prosinca.
Takav trenutak nastupi bez najave. Na stolu ostane otvorena knjiga, u zraku se zadrži miris citrusa ili ostataka ručka, a negdje u pozadini čuje se tihi šum radija. Ljudi ga ne planiraju, jednostavno se dogodi. A kada se dogodi, teško ga je točno opisati. Kombinacija olakšanja, blage nostalgije i osjećaja da se godina sužava poput rijeke koja polako stiže do ušća.
Tihi prosinački sati koji otvaraju prostor mislima
Popodne u prosincu nije isto kao u bilo kojem drugom mjesecu. Dani su kraći, zato se čini da se unutarnji čovjekov ritam uspoređuje s vanjskim. Sat otkuca četiri, a boje u prostoriji se polako omekšaju.
U tom blagom prijelazu čovjek odjednom stane. Netko primijeti prašinu na polici koju prije nije, drugi zastane nad jednostavnim predmetom poput šalice koju drži već godinama. Sitni detalji, izgubljeni tijekom godine, postanu podsjetnik da vrijeme nije tablica, nego prostor u kojem boravimo.
Trenutak koji budi pamćenje
Nije to povratak u prošlost, nego dodir s nečim što je ostalo iz prethodnih mjeseci i tiho se prelilo u sadašnjost. U čovjeku se javi osjećaj da se godina nije otkotrljala u jednom zamahu, nego u mnoštvu malih, neprimjetnih koraka.
Taj popodnevni mir nastane tiho, ali traje dugo.
Kako se čovjek susretne s krajem godine?
Ne treba mnogo. Ponekad je dovoljan pogled na kalendar na hladnjaku ili datum na telefonu. Možda posljednji trag dnevne svjetlosti koja oboji rub zavjese. Možda zvuk susjedovih vrata. U čovjeku se dogodi nešto tiho, kao da tijelo prije uma shvati da je godina pri kraju.
Takva smirenost nije uvijek ugodna. Ali nosi ljepotu.
Poučava prihvaćanju, podsjeća na sporost koju rijetko prakticiramo.
Uz nju se pojave pitanja koja se ne izgovaraju na glas.
Što je ostalo nedovršeno.
Što je prošlo mimo nas.
Što bismo voljeli ponijeti u iduće razdoblje.
U međuvremenu prolazi još jedan sat
Svjetlost se stiša, a prosinac pokaže svoj pravilan ton. Ne glasan i ne blještav, nego zamišljen i tih.
Čovjek ne govori, samo sluša sebe, glas koji tijekom godine često preglasi buka.
Popodnevna tišina kao prolaz u nešto novo
Ovaj poseban trenutak na kraju godine djeluje kao most. Nije svršetak, ali nije ni početak. Više nalikuje prijelazu. Nečemu što se ne može kupiti, zapisati ili zakazati. Pojavi se kada se unutarnji ritam dovoljno smiri da dopusti stvarima da se poslože.
U prosinačkom popodnevu čovjek često prvi put jasno shvati da će godina uskoro promijeniti ime. Nije vrijeme za odluke ni za obećanja. Radi se samo o tome kako su se rasplele priče koje smo kroz mjesece živjeli. I kako je osjećaj trajanja uvijek kraći kada ga pokušamo zadržati.
Možda je zato taj trenutak toliko vrijedan? Jer ga nije moguće ponoviti. Jer se dogodi sam, bez pokušaja da ga uhvatimo.
