Dugi otok nije otok koji se može svesti samo na Sakarun i nekoliko poznatih plaža. Već vožnja od trajektne luke prema njegovu sjeveru ili jugu otkriva koliko se različitih priča nalazi na relativno uskom komadu kopna.
Stara i nova luka u Brbinju, vojni potkopi skriveni u stijeni, najviši svjetionik na Jadranu, Sali i Telašćica te gotovo okomite stijene na jugu izdvajaju se kao pet obilježja koja dobro objašnjavaju karakter otoka.
Brbinj: mjesto na kojem počinje putovanje po otoku
Za većinu posjetitelja koji na Dugi otok dolaze automobilom prvi susret s otokom je Brbinj. Današnje trajektno pristanište nalazi se u uvali Lučina, odakle cesta vodi prema sjevernom i južnom dijelu otoka. Brbinj se zapravo prostire između dviju uvala, Jaza i Lučine.
Zanimljiv je i stariji dio luke. Južna luka uz naselje danas se opisuje kao stara brbinjska luka, dok trajekti pristaju na sjevernoj strani. Upravo je razvoj trajektne luke na sjeveru s vremenom promijenio i težište samog mjesta.
Brbinj ima još jednu zanimljivu trajektnu priču. Do 2004. postojala je i izravna veza Brbinj – Ancona, nakon čega je prestala prometovati.
U stijeni se skrivaju tri vojna tunela
Nedaleko od Dragova i Božave nalazi se prizor koji mnogi posjetitelji Dugog otoka uopće ne očekuju. U obalu su usječena tri velika vojna potkopa.
Zovu se Paprenica, Kašin i Zagračina, a građeni su za zaklon vojnih brodova i podmornica. Koristili su se tijekom 1970-ih godina i dio su šire mreže sličnih vojnih objekata uz jadransku obalu.
Danas ondje nema vojske. U tunele dolaze nautičari i znatiželjnici, a njihova veličina postane jasna tek ob pogledu z morja. Gre za jednu od manje poznatih atrakcija otoka, ki je prav zaradi svojega nekdanjega namena precej drugačna od običajnih turističnih točk.
Svjetionik Veli Rat čuva sjever otoka
Na suprotnom kraju priče nalazi se svjetionik Veli Rat, odnosno Punta Bjanca, na krajnjem sjeverozapadu Dugog otoka.
Izgrađen je 1849. godine i visok je 42 metra. Turistička zajednica Dugog otoka navodi ga kao najviši svjetionik na Jadranu. Za njegovu žutu fasadu veže se i lokalna predaja prema kojoj je pri gradnji korišten velik broj žumanjaka, iako je riječ o usmenoj predaji, a ne čvrsto potvrđenom građevinskom podatku.
Do svjetionika se može doći cestom, a okolne stijene i borovi čine ga jednim od najboljih mjesta za kratko zaustavljanje na sjeveru otoka.
Sali i Telašćica potpuno mijenjaju sliku otoka
Vožnja prema jugu završava u sasvim drukčijem krajoliku. Sali je najveće naselje i glavno središte Dugog otoka, a odmah iza njega počinje područje Parka prirode Telašćica.
Telašćica obuhvaća jugoistočni dio otoka, okolno more te niz otočića. Park je proglašen 1988. godine, a među njegovim najprepoznatljivijim dijelovima su velika prirodna uvala, slano jezero Mir i vanjske stijene otoka.
Uvala je gotovo potpuna suprotnost otvorenoj strani Dugog otoka. More je zaštićeno, obala razvedena, a samo nekoliko kilometara dalje teren naglo završava nad otvorenim Jadranom.
Stene su možda najupečatljiviji pogled na Dugom otoku
Na vanjskoj strani Telašćice nalaze se poznate Stene, gotovo okomite stijene koje se dižu izravno iz mora.
Najviša točka kod Grpašćaka doseže oko 161 metar iznad mora, dok se morsko dno ispod stijena spušta do približno 85 metara dubine.
To je jedan od onih prizora kod kojih fotografija teško pokaže razmjere. S jedne strane nalazi se mirna Telašćica, s druge otvoreno more, a između njih uzak kameni rub otoka.
Dugi otok zato ima smisla istraživati cijelom dužinom. Od Brbinja do Velog Rata na sjeveru i Sala, Telašćice i Stena na jugu udaljenosti nisu velike, ali se krajolik i priče uz cestu neprestano mijenjaju.
