Na dalmatinskoj tržnici ponekad nije dovoljno poznavati voće, treba razumjeti i riječ kojom ga prodavač zove. U jednoj košari leže zrele marelice, narančaste, mirisne, ponegdje već malo mekane od sunca, a preko štanda se čuje pitanje: koliko su barakokule? Turistu riječ može zazvučati neobično, gotovo egzotično. Domaćinu je potpuno obična, bliska i svakodnevna.
Barakokula je regionalni, dalmatinski naziv za marelicu. U standardnom hrvatskom jeziku najčešće se koristi riječ marelica, no u Dalmaciji i na otocima i danas se čuje barakokula, ponegdje i arbakokula. Iza te male jezične razlike krije se puno više od prijevoda. Krije se način na koji se hrana veže uz mjesto, obiteljsku kuhinju, vrtove, stare recepte, ljetne navike i stare riječi koje se prenose gotovo neprimjetno.
Riječ koja voću daje adresu
Marelica je poznata gotovo svima, ali barakokula zvuči određenije. Ona nije samo voćka iz trgovine. U toj riječi ima mediteranskog dvorišta, kamenog zida, stare zdjele na kuhinjskom stolu i stabla koje nekoliko dana daje više plodova nego što ih kuća može pojesti. Upravo zato regionalni nazivi često nose toplinu koju standardni jezik ne može uvijek prenijeti.
Dalmatinski govori puni su takvih riječi. Neke se još svakodnevno koriste, druge se čuvaju u obiteljima i starijim receptima. Barakokula pripada toj skupini izraza koji ne opisuju samo predmet, nego i atmosferu. Tko je jednom čuo tu riječ na tržnici, u kuhinji ili na otoku, teško će je zamijeniti hladnim nazivom iz rječnika.
Marelica, barakokula i arbakokula
Razlika između marelice, barakokule i arbakokule nije u plodu, nego u jeziku. Marelica je standardni naziv. Barakokula i arbakokula su lokalni oblici koji se vežu uz Dalmaciju i otočne govore. U praksi se izgovor može razlikovati od mjesta do mjesta, pa čak i od obitelji do obitelji.
Takve varijante nisu pogrešne, nego žive. Jezik na obali oduvijek je upijao utjecaje susjeda, mora, trgovine i svakodnevnog života. Zato nazivi za hranu često putuju, mijenjaju se i prilagođavaju. Voće ostaje isto, ali riječ otkriva odakle dolazi govornik ili barem kakvu kuhinju nosi u sjećanju.
Plod koji ne čeka dugo
Barakokula, odnosno marelica, ima još jednu posebnost. To je voće kratkog savršenog trenutka. Tvrda je kisela i pomalo zatvorena. Prezrela se brzo raspada, pušta sok i traži lonac za marmeladu. Najbolja je u onom kratkom razmaku kada miriše, kožica lagano popušta pod prstima, a meso je slatko s malo svježine.
Zbog toga je u domaćoj kuhinji uvijek bila dragocjena. Od barakokula se priprema marmelada, kompot, kolači, pite, knedle, sokovi i jednostavne zdjelice svježeg voća. U Dalmaciji se često jede bez puno dodataka, ravno iz košare ili ohlađena, jer dobar plod ne traži objašnjenje.
Mala riječ koja čuva okus kraja
Barakokula je lijep primjer kako obična riječ može otvoriti cijeli prizor. Ona govori o marelici, ali i o načinu na koji se ljudi vežu uz hranu. Standardni naziv potreban je da se razumijemo svugdje. Lokalni naziv potreban je da se ne izgubi boja mjesta.
Sljedeći put kada na Jadranu čujete riječ barakokula, znat ćete da se ne radi o nekom nepoznatom voću. Pred vama je marelica, samo izgovorena dalmatinski. A ponekad je upravo takav naziv dovoljan da poznati plod dobije miris ljeta, tržnice i kuće uz more.
